Povijest Krašića, Jutarnji List 1934. godine

Zanimljiv članak o povijesti Krašića, u kojem, između ostalog, piše da je selo Krašić među najstarijim naseljima u Hrvatskoj: “postoji već po prilici hiljadu godina”, da se nekad u Krašiću govorilo čakavskim narječjem, te druge zanimljivosti. Članak je objavljen u Jutarnjem listu 17.06.1934.

Selo je Krašić, koje se nalazi na sjevero-zapadnom dijelu današnjega jaskanskoga kotara između Ozlja, Vivodine, Pribića i Kupčine, postalo iznenada znamenito jer se u njemu rodio ovih dana imenovani coadiutor zagrebačkoga nadbiskupa «cum iure successionis» Dr. Alojz Stepinac. Stoga želim u ovom članku koju riječ reći o prošlosti ovoga sela.

Selo je vrlo staro, postoji već po prilici hiljadu godina, te ga možemo smatrati jednim od najstarijih naselja hrvatskih. Zanimljivo je i stoga, što se nije ondje stanovništvo jako mijenjalo niti za tatarske provale u Hrvatsku, ni za turskih provala, već je i današnje krašićko stanovništvo u glavnom starosjedilačko, koje ondje već mnogo vjekova živi, pa nam je i stoga milo, da se novi coadiutor zagrebačke nadbiskupije rodio baš u jednom od najstarijih hrvatskih naselja.

Selo je dobilo svoje ime po svoj prilici pio najstarijim svojim stanovnicima «Krašićima», koji se zovu katkada u starim spisima i «Krajšići». Tako su dobila svoja imena i susjedna sela, kao Draganići, Cvetkovići, Pribići, Brezarići itd. po svojim prvim stanovnicima. Danas se vole ta sela nazivati u jednini nego u množini Krašić, Draganić, Cvetković, Pribić, Brezarić itd., jer se zaboravlja, kako su nastala imena tih mjesta.

Krašićevci su se nastanili u današnjoj svojoj postojbini kao slobodno pleme, pa im je stoga priznao te sloboštine i kralj Bela III. (od 1235.-1270.). Te su sloboštine postepeno gubili, čim se je i u Hrvatskoj počeo uvađati feudalni sistem uređenja države (u 15. i 16. vijeku) dok nijesu postali pravi kmetovi ozaljske vlastele (Frankopana i Zrinskih). U 16. vijeku pribjeglo je nešto rimokatoličkih pribjeglica iz sjeverne Bosne (iz Vranograda i Podzvizda), koje su ozaljska vlastela naselila na Draganiću, Kupčini i Krašiću. To su bili jedine kasnije pridošlice u Krašić, a tih je bilo malo, nekoliko ljudi, koji su se brzo posve asimilovali starosjediocima.

Krašićanci imali su već vrlo rano svoju župnu crkvu sv. Trojstva. Ona se već spominje g. 1334. u zborniku arciđakona Ivana Goričkoga. Dok nijesu bili stegnuti feudalnim sistemom, odabirali su si sami župnika, koji su bili isprva svi redom popovi glagoljaši. Evo imena nekih starijih svećenika, koji su djelovali u Krašiću i kojih sam imena našao u starim spisima: plebanuš Petar do g. 1450., – plebanuš Kirin od g.1451., – pop Luka Novaković od g. 1532.-1542., – pop Paval Maurović od g. 1567.-1596., – pop Gergur Žižanić (Šišanić) od god. 1619.-1631. (kasnije je bio u Šipku), – oko god. 1623 djelovao je u Krašiću i Paval gramatik, kaludjer, – pop Lukša Žalac od g. 1632.-1638., – pop Martin Juretić od g. 1638.-1641., – pop Juraj Tkalčić od g. 1641.-1671., – pop Mihal Štanfel, Kranjac, od g. 1671.-1676., – pop Gašpar Sinčić od g. 1676.-1687., – pop Juraj Karvančić od god. 1688.-1699., – pop Mikula Perko od g. 1700.-1710., – pop Matij Domladovac oko g. 1740., Emerik Karasman oko g. 1770. itd.

Krašićanci su bili od vajkada rimokatolici. Njihova je župna crkva potpadala pod biskupiju zagrebačku, a arciđakonat gorički. U 16. su vijeku potpadale pod ovaj arciđakonat ove župe: Bosiljevo, Novigrad (Crikveno selo) na Dobri, Dubovac, Honetić, Mahično, Ozalj, Trg, Vrhovac, Krašić, Šipak, Lipnik, Završje (sv. Križ), Pribić, Prilipje (sv. Jana), Prigorje i Petrovina. U 17.vijeku i u kasnijim vjekovima bilo je što na novo osnovanih nekoliko župa u ovom arciđakonatu što pripojeno.

Naobrazba najstarijih krašićkih svećenika obavljala se je kao i drugdje kod Hrvata kod kuće. Stariji svećenik (plebanuš) uzeo bi k sebi po jednog ili dva darovita dječaka, koje je trebao već radi podvorbe kod službe Božje (administracije), naučio bi ih čitati, pisati, računati i nauk vjere, a kad bi završio 14. godinu, odveo bi ga u Zagreb k biskupu gdje bi dječak izjavio, da se želi posvetiti svećeničkomu zvanju i da moli prvi red. Kad bi se biskup uvjerio, da je dječak spreman i dovoljno poučen, dao bi mu prvi red. Od toga dana bi se ovakav dječak zvao dijak i morao bi se točno držati crkvenih propisa. Dijak je bio svaki mladić 10 godina i u to vrijeme primio sedam redova (četiri niža i tri viša). Zaključak tridentinskog sabora, da se rimokatolički svećenici ne smiju ženiti, nije bio kod Hrvata proveden sve do druge polovice 16. vijeka jedno s razloga, što su imućtvene prilike hrvatskoga svećenika bile slabe i teške, a drugo radi trajne pogibli turske. Ženiti se je smio dijak prije nego je primio peti ili prvi viši red (evandjeoski), u 21. godini života. Kasnije ili po drugi put se nije smio ženiti. Ovakvi svećenici mogli su dobiti mjesta samo po ladanjskim župama. Vrlo se je rijetko dogodilo, da bi neko tako obrazovani svećenik, dobio kakovo odličnije mjesto. Svi su ovakvi svećenici vršili bogoslužje na slavenskom jeziku, bili su popovi glagoljaši. Istom u 17. vijeku, kad su Isusovci otvorili svoju gimnaziju (1607.) u Zgrebu, počelo se polako uvađati u Krašiću slavensko bogoslužje. Prema tome vidimo, da su i u Krašiću kao i drugdje, bili prvi učitelji i prosvjetljitelji hrvatskog naroda svećenici.

Kad nijesu smjeli hrvatski biskupi više zaređivati u svećenike oženjene dijake, neki su se odmetnuli u protestante, drugi su potražili službu kod vlastele, treći su otvorili škole i postali školnici. Tako je bilo i u Krašiću. Sučija je školniku dala zgradu za obuku djece i njemu za stanovanje i nešto zemlje (vrta), a djeca, koja su polazila školu, plaćala su mjesečno školniku 20 krajcara od svake glave. Prva ovakva škola bila je osnovana u Krašiću oko 1600. godine. Jedan od prvih školnika (ako nije bio prvoj) bio je Matijaš Mumić, koji je još djelovao g. 1628. Ovakvim dijacima koji se nijesu posvetili iz budi kakvih razloga svećenstvu ostao je naziv dijak do smrti. Od ovakvih dijaka potječu mnoge narodne pjesme, koje se još danas u narodu pjevaju. Te su pjesme bile poznate pod imenom «dijačke pjesme» ili kraće «jačke», koji se je naziv još do danas sačuvao kod gradišćanskih Hrvata.

Najstarije pismo, kojim su se Krašićanci služili, bilo je glagoljsko, kako to dokazuje listina iz g. 1529., koja je bila napisana na licu mjesta na razmeđu krašićke i kupčinske sučije, a najstarije narječje je bilo lijepo čakavsko, kako opet dokazuje ta listina. Budući da je ta listina najstariji spomenik hrvatskih krašićko-kupčinskih, koliko mi je danas poznato, priopćujem ju latinskim slovima (umjesto originalnih glagoljskih) i današnjim pravopisom.

« Ja Štefko Majhanović budući va to vrime sudac Kupčinski i ja Franec Škrilčić budući va to vrime starišina Kupčinski i sa vsu bratju našu, ostalemi Kupčinci, vsi v jedinosti dajemo na znanje vsimi i vsakomu, komu se pristoji i pred kih lice pride ta naš otvoren list, kako bihu Brezarići otkrčili niki laz meji strugama na poli (-polji). I mi slišeći od starcev, da pristoji ta laz nas Kupčinac i saprismo se s Brezarići i ostalimi Krajšići i vele potratism poreći se. Krajšići otijući imati tu rečenu zemlu k svome kotaru, ami Kupčinci hotijući takoje imati k našemu kotaru i obnajdosmo mi Kupčinci nekuliko starcev, ki hotihu priseći na lici te rečene zemle i posvedočiti svojimi dušami, kako nas pristoji rečeni krč. I ondi se mi Kupčinci dogovorismo i ujedinasmo s Brezarići, Kuzmu i brati negovi. I načiniše se rečeni Brezarići s nami Kupčinci za t’ krč za dukatov 6. I mi vsi v jedinosti otpustimo i prodasmo tu zemlu Brezarićem, Kuzmi i bratom negovim za tih 6 dukatov i platiše nam vse i preplatiše do soldinai beše na lici zemle, a mi prodasmo nim i nih ostalu vikovečnim zakonom neodzvanim, volni uživati, prodati, darovati i za dušu ostaviti i ako bi na prodaju pošla ta zemla, da se ima najprvo ponuditi nam Kupčincem. Odmita gre od te zemle mei Kupčince 4 beči. I biše meje toj zemli, najprvo pošadši meji strugi i s pola (-polje) s Ciporićeve mejo to prik k lozi v brod i s broda do put pošadši meji strugi, gdi se stajeta, i opet gori strugu do meje Ciporićeve. Tu se meje staše. I pritom bišedobri muži al domašniki i ovodniki, prvi be i drugi i treti Kuzmić Marko, Petar Krvar Vrbe Pananić. Ti otihu posvidočiti, da je naše. A to su aldomašniki: prvi Grge Mihalić, ki biše v kneži kipi, on Boga moli, 2. Grge Mirković, sudac zerkovački, 3. Brne Posernat, rihtar trški, 4. Jane Plenik, 5. Mikula Miroić, sudac prikriški, 6. Ivan Lašać, 7. Matej Vrbetić, 8. Vrban Prebrčić, 9. Petar Novaković, 10. Mike Zaičić, sudac Krajšićki, 11. Brne Novaković, starešina Krajšićki, 12. Vide Matačić, 13. Bede Radeičić, 14. France Braišić, 15. Emil Kuharić, ki biše va to vrime starešina pribićki, 16. Petar Žišlavić, 17. Petre Vrnikruh, 18. Grge Bedeničić, 19. Tomaš Gunglović i vsa plemena i bratja Pribići, Krajšići i Kupčinci. I ako bi gdo počel bantovati Brezariće v toj zemli, ki im prodasmo, da ih mi Kupčinci imamo braniti ili v našoj plemenćini platiti gube. Pisan ta list na lici zemle i postavio zagovora Grge Mihalić meju Kupčinci i Brezarići, ki bi to pogovoril i v tom ne stal, ostaje gospodinu zlatih 100. I dasmo mi Kupčinci ta naš otvoren list Brezarićem zgora rečenim pod našu pečat bratinsku za višu pravdu i više verovanja. V letih gospodnih 1529. «

Glagolski se original ove listine nalazi u arhivu Jugoslavenske akademije u Zgrebu. – Pečat otkinut.

Glagoljskim su se pismom Krašićanci služili po prilici do g. 1560., po prilici do vremena, dok su se služili tim slovima i u susjednom karlovačkom kotaru. Čakavsko se je narječje održalo u Krašiću cijeli 16. vijek i vrlo je slično onomu, kojim se je govorilo u susjednoj ozaljskoj sučiji. U 17. vijeku opažamo, da se čakavsko narječje pomlađuje zamjenjujući među ostalim odnosnu i upitnu zamjenicu ča u što, ali primajući pomalo i neke kajkavske osobine. ovakvo pomlađeno čakavsko narječje traje u Krašiću cijeli 17. vijek. U 18. vijeku preotimlje u Krašiću mah kajkavsko narječje u kom su još uvijek dosta jake nekadanje čakavske osobine. Mjesto starije zamjenice ča (do konca 16. vijeka) ili kasnije što (u 17. v.) dolazi u 18. vijeku redovito zamjenica kaj. Ovakvim kajkavskim narječjem govore i danas Krašićanci. Kad su Krašićanci oko g. 1560. napustili glagolsko pismo i prihvatili latinsko, služili su se u njem njemačkim pravopisom. Vrijedno je spomenuti, da kanonička vizita od g. 1688. navodi, da se u Krašiću u crkvi upotrebljava «cantionale croaticum, manuscriptum», ali nažalost toj pjesmarici nema danas traga.

Dok je kod nas vladao feudalni sistem, imali su Krašićanci svoju posebnu sučiju. Na čelu sučije bio je sudac, koji je imao uza se vijeće od 10 vijećnika (starješina). Krašićki je sud rješavao samo privatno-pravne poslove i podržavao je red u sučiji. Sastajao se u svoje navadne klupe pred župnom crkvom sv. Trojstva prema potrebi, najviše dva puta u mjesecu. Imao je i svoj bratinski pečat, kojim je providio sve privatne isprave, tako zvane otvorene listove. Krašićki je sud ovisio posve o činovnicima ozaljske vlastele, te je bio njihov besplatni organ za Krašićku sučiju. Sve kaznene predmete rješavali su vlastelinski ozaljski oficijali.

Danas poznajem 46 sačuvanih starih hrvatskih isprava (otvorenih listova) iz Krašića. Ove su sastavljali i pisali ili domaći popovi ili školnici ili dijaki ili ozaljski vlastelinski službenici. Evo imena nekojih, i to: svećenici: Juraj Tkalčić (g. 1659.), – Gašpar Sinčić (g. 1676.), – Juraj Karvančić (g. 1699.), – Mikula Perko (g. 1703.), – Mihalj Šegina, župnik pribićki (g. 1740) i Emerik Karasman (g. 1770); b) školnik Matijaš Mumić (g. 1619. i 1628.), – c) domaći dijaki (pismeni ljudi): Paval Karinešić (od g. 1623.-1640.), – Mihalj Zupanić (g. 1641.), – Petar Biličić (od g. 1658.-1682.), – Janko Kralić (g. 1673.), – Ištvan Boršić (g. 1679.), – Janko Pastačić (g. 1679.), – Andrejaš Brezarić (od g. 1685.-1714.), – Mirko Petzović (g. 1716.), – Ivan Mihalić (od g. 1747.-1751.) i Mikula Torbar (g. 1773.); – d) ozaljski vlastelinski službenici: Marko Prokšar, dijak ozaljski (g. 1567.), – rationista (računovođa) ozaljski Miklouš dijak Piritth (g. 1581.), – Ivan Maurović, porkulab i zakoni dijak grada Ozlja (g. 1639. i 1652.), – Miklouš Zabić, porkulab (g. 1650.) i Janko Soldatić, vicedijak (g. 1649.). Prigodom svake promjene vlasništva kod izdavanja otvorenog lista morao je biti prisutan zastupnik ozaljske vlastele, da takovu promjenu prijavi ozaljskim oficijalima.

Tako su Krašićanci sproveli nekoliko vjekova kao kmetovi ozaljske vlastele, morali su obavljati tlaku, davati desetinu godišnjeg prihoda, davati od svojih vinograda gornicu i plaćati kraljevicu (porez). Najžešće je tražio od Krašićana, da vrše sve kmetske dužnosti Ambroz Gregorijanec, perfekt ozaljski za Štefana Frankopana Ozaljskog i Nikole Šubića Zrinskoga, sigetskoga junaka, od koga je dobio g. 1546.za svoju vjernu službu imanje Podbrežje na kupi nedaleko Krašića i Ozlja.

Poslije Zrinsko-Frankopanske katastrofe (g. 1671.) ponovno su molili Krašićanci najprije ugarsku a poslije gradačku komoru, neka im vrati stare njihove sloboštine. Istom g. 1701. donekle uvaži njihove molbe glavni upravitelj grada Ozlja, kapetan grada Rijeke i vinodolske županije Oktavijan barun Terzi, koji ih je oslobodio od desetine i gornice. U 18. su vijeku mijenjali Krašićanci svoju vlastelu u Ozlju (Petari Perlas, Battyani). G. 1825. dođe do jačeg nesporazuma između Krašićanaca i ozaljske vlastele, koji se izrodi g. 1830. u očitu bunu, tako da je i vojska morala posredovati, koja se je ondje nalazila od 10.XII.1830. do 23.II.1831. Konačno su se Krašićanci oslobodili svih kmetskih dužnosti g. 1848. kad je bilo kmetstvo i u Hrvatskoj dokinuto.

Već za ozaljske vlastele Zrinskih nastala su u Krašiću i u njegovoj neposrednoj blizini neka manja imanja ili vlastelinstva većinom kao praedia ozaljska. Tako su nam poznata ova manja vlastelinstva: G. 1546. poklonio je Nikola Šubić Zrinski svoje imanje u Podbrežju svom perfektu u Ozlju, Ambrozu Gregorijancu. G. 1582. založio je Juraj Zrinski kapetanu Tomi Mogoriću 4 selišta u Krašićkoj sučiji za 1000 dukata, gdje si je osnovao Mogorić malo imanje. Tako su postala ondje vlastela pl. Nenadići početkom 17. vijeka. G. 1817. založio je Nikola Zrinski za 1000 ranjških Gašparu i Petru pl. Vojnovićima više selišta u Krašiću, Zorkovcu i Teletinovu brodu (Pokuplju), gdje su i oni osnovali maleno vlastelinstvo. G. 1640. darovao je Petar Zrinski svomu službeniku Pavlu Meduniću svoje imanje u Krašiću za njegovu vjernu službu itd.

Današnja Krašićka župa broji nešto preko 2500 ljudi. Crkvene mantije, koje danas crkva ima, dopiru istom do godine 1769. Pod župu Krašićku potpadaju još ova obližnja mjesta: Brezarići, Brlenići, Erženiki (danas Hrženik), Krnežići, Krupače i Kučer.

Materijal prikupio Marin Meštrović
Prepisala Tajana Cipurić

6 komentara